Kad silazim niz ulicu prvi put stvarno primećujem da su krošnje olistale, njišu se kao jedan veliki udah i izdah, ovo bi možda bio lep kadar za film, bez mene u njemu, sasvim bez mene. Dobro sam se umotala u mantilu, oprezna sam dok koračam, kao uvek, polako, polako, još je hladno, kao da nije proleće, ali je sve okolo živo, kao da jeste proleće, i ja sam živa, i sebi kažem kao uvek tu sam, još.
Opet, kad silazim niz ulicu pomišljam, ona bi postojala i bez mene što sam krenula ka prodavnici da kupim povrće za ručak, stajale bi zgrade i drveće, i nebo bi stajalo, kad ga dobro pogledam vidim da će možda i kiša, i neki vetar podiže se sa zemlje neprimetno, i iz neba, neprimetno, u svemu tome ja, nasred ulice, tek što sam zatvorila vrata od zgrade i sišla niz stepenice, lakše bih valjala veliku kladu uzbrdo nego misao, još si tu, još si tu, još si tu.
A znam i one koji nisu, dobro ih se sećam, one što bi se radovali proleću, i ja se radujem, pomalo, ali nedovoljno, čak me je i sramota od njih, od mrtvih, kakva oholost, biti živa, ne radovati se dovoljno, ali šta je dovoljno, tražim po policama u marketu, tu sam, pomeram se, kakva je to magija koja čini da misao nastane i ruka posegne, ne tu, hoću ovu drugu kafu, kakva sila čini da sve to uredno poslažem u kesu, i da izađem, polako i oprezno, i dalje valjajući onu tešku kladu saznanja još sam tu, još sam tu, a čineći i taj napor da se ne zapitam zašto, zašto, a zašto sam tu, dok čovek iza mene istovarujući robu govori o smrti kolege, i zaključuje rečenicom sve kraće trajemo, eto me, ulazim nazad u zgradu, tek što sam izašla u svet već se vraćam, i ja sve kraće trajem samo ne kažem to tako, nemam ni kome, normalni ljudi ne misle o trajanju osim ako ne moraju.
Taksista međutim, ima tu nesreću da sazna kako je jedna od mojih retkih misli tešiteljki ta da ljudsko biće ima rok, ne znam kako bih i do sad preživela sa saznanjem da ga nema, još koliko decenija osećanja, preslaganja namirnica, ispiranja kose jednom pa još jednom, oblačenja, dnevnih odabira, nepotrebno iscrpljujući postupci, a ipak sam se našla u njima, ne kažem mu sve to, izgovaram samo da me teši omeđen život kao takav, i ja sam imala nesreću da slušam o smaku sveta, sad smo kvit, on zna da ćemo umreti, ja znam da će svet propasti, pošteno, jedina je razlika što se ja još nadam da će svet izvoleti da konačno propadne bez mene u njemu.
Pas na povocu prelazi ulicu sasvim elegantno, onaj vetar što je podigao krošnje i vazduh i čini da dišu, pomera i njegovu dugačku nežnu dlaku, da li i pas gleda u sebe ili samo ispred sebe, svim srcem mu želim ovo drugo, da pojuri napred u iščekivanju onog sakrivenog iza narednog ugla, ja ne jurim napred odavno, baš odavno, hodam polako, dobro umotana, valjam onu svoju misao, odavno znam da malo toga dobrog može biti iza ugla, malo toga dobrog, ljudi nailaze, osmehnem im se ponekad, zabrinutost je pala na sve nas kao vlaga pred letnju oluju, a ne vidimo da nailazi pljusak, onaj dobri pas ide svojim putem, ja idem konopcem razapetim preko slučajnog odabira ambisa, razume se da mora izgledati lepo i elegantno, pas se čak ni ne trudi, on je stvarno takav, ja izmišljam, da barem izgledam, da izgledam kao da pripadam svetu.
Čovek u kafeu ustaje u isto vreme kad i ja, kao po dogovoru razmotavamo jakne, pakujemo stvari u ranac, vrata su otvorena, bilo je kiše, možda će je biti još, ne podižem glavu jer je sasvim svejedno gde gledam, pas je možda pošteđen usmeravanja pogleda u svoje srce, ja nisam, čovek možda ide na posao i veruje da sve što čini ima duboku svrhovitost, ima laptop, istina je da ja svrhovitost odavno nisam osetila, a volela bih da je prepoznam, da mogu da kažem sebi evo je u novcu, u tome da nam bude baš dobro, baš zabavno, da živimo, živimo, ali više ne znam gde je, možda je na sasvim neočekivanim mestima, u onoj mojoj običnoj šolji kafe što je skuvam ujutru, ona i dalje čini graničnik između bivanja i nebivanja, čovek ima barem izmišljenu svrhovitost u beloj košulji i pažljivom pakovanju kablova, sinhronizacija među nama prestaje onda kada izlazim napolje, napolje, napolje, da idem tamo gde ne znam, ne znam, ne znam, moja misao što se sporo valja kao klada nije otišla nikuda, izlazimo na ulicu, idemo idemo, zašto, zašto, zašto.
Tramvaj prolazi koji trenutak pre uključivanja zelenog, udišem jer moram, moram, a ne znam zašto, evo me na ulici, nigde, u ambisu, nigde, ali ambis ima oblik, dobro sam umotana, napravila sam i punđu, baš sam se potrudila, ko bi rekao kada prolazim, kada prelazim šine, kada posmatram zebre i brojim kao dete jedan, dva, tri, kada podignem glavu ka krošnjama što se njišu na vetru, možda i ja nekome delujem svrhovito, onom dobrom, lepom psu na primer, kao da imam cilj, recimo sledeći ugao, još sam tu, lepi psu, još sam tu, svi smo tu, penjem se liftom u savim nepoznatoj zgradi, ali na kraju je svejedno gde sam, na kraju ništa i nije do kraja poznato i bezbednog i nema, privremeno je, sve, strpljivo čistim jagode pod slavinom, strpljivo ih i jedem, hajde, moraš to su jagode, nadam se da barem pas trči ulicom srećan, da njegove oči vide jasnije nego moje, tamo negde, s one druge strane gde nastaje bivanje koje uskom pogledu moje ja pozicije izmiče, i nadam se da dobre oči psa vide život, život.
Penjem se, silazim, postojim, kao i drvo i pas, i ona moja klada misli koja pita čemu, možda sam samo sanjala kao jutros kad sam ustala pa nisam znala šta je istina, nemoguće da je stvarnost samo jedna, krošnje se njišu, vidim ih i kroz prozor, one ne pitaju čemu, čemu, čemu, kao što ni pas ne pita čemu, svako ima svoje mesto, i onaj čovek što je tako pažljivo razmotao jaknu, i ja što sam smirenim, jasnim glasom pri izlasku iz kola kazala taksisti naša uloga je mala ali nije zanemarljiva, opet podižem glavu ka krošnjama i nebu, one bi mogle i bez mene, ali ćebe bi znalo da me nema, sveže oprano mekano narandžasto Ikea ćebe što me čeka da ga izvučem iz mašine, moja svrha je danas u njemu, moja svrha je na sasvim besmislenom mestu, na najsmislenijem mestu, moja svrha je iznova izmišljena, da se nisam vratila, ko bi onda osušio ćebe, stavljam ruku na grudni koš i opet me je sramota od mrtvih, evo srca, tu smo s razlogom, jedna jagoda, pa još jedna, tik tak, tu smo, tu smo, krošnje se njišu na vetru, ššššššš, spremićemo kafu, i biće dobro, biće dobro, sekund ili dva, celu večnost, više od toga ni ne treba nikome od nas.
Naslovna fotografija: Pinterest


Odličan tekst i big like zbog priče o Imposteru!